Može li jedna kosa i za mene?

 

“Perika je za mene značila sigurnost. Nema pogleda, nema marama i šešira koje

nisam voljela. S perikom sam bila opet samo djevojčica kojoj nije ništa.”-

riječi su jedanaestogodišnje Petre kojoj je, kad se teško razboljela i zbog liječenja

izgubila kosu, Udruga Kosa ljubavi poklonila vlasulju. Ona je za nju bila puno više od

kose.

 

Udruga Kosa ljubavi osnovana je 2015. godine, a osnovala ju je Biljana Bjelajac

Poznić sa željom da osobama oboljelima od autoimunih i zloćudnih bolesti, prvenstveno

djeci, koja su izgubila svoju kosu, barem malo svojim vlasuljama pomogne u teškim

životnim trenutcima.

“Na pokretanje Udruge potaknula me sama pomisao kako bih mogla nekome

pomoći a da za uzvrat dobijem ono što nema cijenu, a to je osmijeh i sreća. Ono

što je zanimljivo, sve dok se Udruga nije pokrenula nikada nisam imala susreta s

oboljenja takve vrste i za mene je to bio novi izazov. Uz mnoga nova poznanstva,

ušla sam u neki drugi svijet koji do tada nisam poznavala. Nisam mogla ni

sanjati što me sve čeka i kakvom će me to osobom učiniti. Sretna sam zbog

same odluke o pokretanju ovako nečega u Hrvatskoj što dotad nije postojalo“, riječi su

osnivačice Udruge.

 

Svi su željeli dati kosu

 

“U samom početku rada Udruge nastao  je pravi bum tako da smo u kratkom vremenu imali

20 gotovih vlasulja koje smo podijelili korisnicama” rekla nam je gđa. Biljana.  Do danas je

napravljeno  oko četrdesetak vlasulja. Kosa za njihovu izradu prikupljena je u raznim

humanitarnim akcijama, najviše po školama. Jednom su ostvarili i rekord tako što  su u 2 h s

14 frizera volontera prikupilo 175 donacija kose. No, nisu se zadržali samo u Zagrebu,

svoje akcije  proširili su u Osijek, Zadar, Šibenik, Vinkovce i mnoge druge gradove naše

domovine.

“Osim organiziranih akcija donacije su pristizale i na adresu Udruge. Dnevno je stizalo

80- 100 donacija”, zadovoljno je izjavila gospođa Biljana.

Zanimalo nas je što o toj humanitarnoj akciji misle same donatorice kose i kako su saznale za

nju.

Ana Bule učenica je 4. razreda OŠ Jelkovec. Za humanitarno šišanje saznala je od

svoje frizerke i do sada je dvaput donirala svoju kosu koju je rado dala „jer joj je bilo tužno

što neke djevojčice nemaju kosu, a njoj ionako stalno raste.“ Šestašice OŠ Sesvete-  Katja

Galić i Emilija Marija Karaula dvije su od pedesetak djevojčica koje su donirale svoju kosu.

Na to ih je posebno potaknula Barbara, njihova prijateljica iz škole, koja je do sada već

dvaput pobijedila leukemiju. Sve su donatorice složne, nije im žao kose koju su neke puštale i

po sedam godina i sretne su što  će njihova kosa nekome pomoći da malo zaboravi na strah i

tugu.

Moramo napomenuti da u velikodušnosti doniranja ne sudjeluju samo djevojčice. Ima puno

dječaka pa i odraslih muškaraca koji također daruju svoju kosu. Dobrota nije određena

spolom, godinama ni obrazovanjem. U akcijama ove Udruge presudnu ulogu imaju volonteri i

donatori koji omogućuju njezino djelovanje. Mnogi se pojedinci i ustanove uključuju u rad

Udruge Kosa ljubavi, a među njima se nalaze i učenici Srednje tehničke škole u Jelkovcu te

njihova knjižničarka prof. Marijana Bule .

 

Znam čiju kosu nosim

 

Korisnice vlasulja   znaju   imena   i   prezimena   svojih donatora kao što i sami donatori

znaju tko će nositi njihovu kosu.

„Udruga Kosa ljubavi jedina je u svijetu koja ima takvu bazu podataka te time pruža

donatorima povjerenje u sam rad. Kao što imaju informacije o donatorima kose,

tako korisnice imaju i informacije o financiranju izrade njihove vlasulje“ saznajemo od

Biljane Bjelajac Poznić.

A saznajemo također i nešto što nas je jako razveselilo. Korisnice same biraju boju, dužinu i

izgled vlasulje, žele li šiške ili ne, na kojoj će strani biti razdjeljak i sl.

“Trudimo se ispuniti sve želje”, kaže naša sugovornica.

Na samom početku rada Udruge vlasulje su se davale bez ikakvog ugovora o posudbi svim

onkološkim bolesnicima, no  danas se vlasulje posuđuju isključivo na godinu dana uz

mogućnost produljenja  posudbe. Jer, mnogi bolesnici ozdrave i vlasulje im više ne

trebaju. Kod autoimunih oboljenja pravilo je malo drugačije. S obzirom da se radi o

neizlječivoj bolesti te time i stalnim nedostatkom kose i dlaka, korisnici  dobivaju vlasulje za

stalno.

Opet sam djevojčica kojoj nije ništa

 

Kad imamo svoju kosu, ona je nama samo frizura s kojom smo više ili manje zadovoljni. No,

onima koji kosu izgube zbog bolesti, kosa znači puno više od kose.

Petra Miljuš danas ima 11 godina. Godine 2015. oboljela je od leukemije i zbog kemoterapije

izgubila  kosu. Ispričala nam je svoju priču: „Kada sam izgubila svoju kosu, mama me je

pitala želim li periku…Daaa! Želim dugu kosu kao što je bila moja. I pao je dogovor s tetama

iz Kose ljubavi. Prvo su uzele mjere glave, to mi je bilo baš super i bila sam uzbuđena.

Kad je teta Biljana nazvala mamu i rekla da je perika gotova, jedva sam dočekala

da odemo po nju. Kad su mi ju stavili na glavu, bilo mi je jako čudno vidjeti se sa

kosom, i to dužom od moje. Sjećam se, taj dan sam se samo naslikavala.

Na žalost, nisam upoznala ljude koji su mi vratili osmijeh na lice, maknuli s mene

one poglede koji su govorili :” A jadnica!” … Znam samo njihova imena. Perika je za mene

značila sigurnost. Nema pogleda, nema marama i šešira koje nisam voljela. S perikom sam

bila opet samo djevojčica kojoj nije ništa

 

Marija Tuzlak sada ima 21 godinu i oboljela ja od non – Hodgkinovog limfoma.

„Kada sam dobila vlasulju, osjećala sam se divno jer jako volim dugu kosu i bilo mi

je užasno kad sam izgubila svoju. A s vlasuljom sam ponovno mogla uživati u

kosi jer se po izgledu uopće ne primjećuje da to nije moja kosa. Nisam upoznala

od čije kose je načinjena moja vlasulja iako bi mi bilo jako drago. Vlasulja za

mene znači jako puno. Pomogla mi je da malo pobjegnem od svoje bolesti, da se

ne osjećam drugačijom od drugih“, otkrila nam je Marija.

 

                                            Hvala što mislite na nas

 

Iz riječi gospođe Biljane saznajemo da ovakav humanitarni rad donosi mnogo radosti, ali i

tužnih trenutaka. “Ovo je stvarno pravi posao, iziskuje jako puno vremena i učenja, no ja bih

ga ipak nazvala svojim hobijem. Najljepši je osjećaj koji te ispuni kod predaje vlasulje i

upoznavanje s budućim korisnicama. Osjećaj je neopisiv. Ispuni me i kao da

dobijem krila.

No, postoje i teški trenutci. Jedan od njih je bio kada sam došla s vlasuljarkom na mjerenje i

kada me na hodniku dočekala malena djevojčica od svega 5 godina koja je nacrtala

cvijet i napisala:  „Može li jedna kosa i za mene?“. To je trenutak koji bi te slomio u

sekundi, a moraš biti jak i to ne pokazati. No, vrlo brzo se taj težak trenutak pretvori u

lijepi, a to je kada joj kažem: „Naravno da može“ i kada se zagrlimo.

Na žalost, postoje i trenutci kada korisnice izgube svoju borbu. To je najteže. Ali i one

su ostavile jako veliki trag i borbenost koju imam zahvaljujući njima. Jer su i

one izgovorile riječi koje te guraju dalje u radu, a to su riječi poput:  „Hvala što mislite

na nas“.

 

Biljana Bjelajac Poznić za svoj je humanitarni rad u Udruzi kosa ljubavi 2015. nagrađena

nagradom Ponos Hrvatske, a godinu dana kasnije priznanjem Dobrotvorka 2016.

 

Marija Franka Podgorski, 5. b

Voditeljica: Ankica Blažinović- Kljajo, prof., dipl. knjižn. ,OŠ Brestje